Dok je Banjaluka još spavala, doktor Goran Talić već je razmišljao o obavezama koje ga čekaju. Ustajao je oko ponoći ili jedan čas, u mislima vodio razgovore sa saradnicima, a na posao dolazio već u pola šest ujutro. Bio je to neobičan životni ritam čovjeka koji je decenijama vodio Institut „Dr Miroslav Zotović“, a koji je, daleko od javnosti, imao i jednu mnogo ličniju priču.
Nakon njegove iznenadne smrti 13. oktobra, u 67. godini života, Banjaluka se oprašta od istaknutog ljekara i dugogodišnjeg direktora.
Ipak, iza profesionalnih uspjeha ostali su i detalji o čovjeku kojeg mnogi nisu imali priliku upoznati na takav način.
U jednom intervjuu iz septembra 2024. godine, Talić je otkrio kako izgleda njegova svakodnevica.
Na spavanje je odlazio oko 20 časova, a samo nekoliko sati kasnije već je bio budan. Vrijeme do odlaska na posao koristio je da analizira predstojeće obaveze i unaprijed razmišlja o razgovorima koje će tog dana voditi.
U 5.30 počinjali su kratki sastanci sa najbližim saradnicima, ljudima kojima je, kako je govorio, neograničeno vjerovao. Do devet časova zadaci su već bili raspoređeni i svako je znao šta treba da radi.
Tako je opisivao ritam u kojem su mu prolazile godine na čelu ustanove. A u tom istom razgovoru otkrio je još jednu zanimljivost.
Iako je rukovodio velikom zdravstvenom ustanovom koja je uvodila savremenu medicinsku opremu, priznao je da se gotovo uopšte ne razumije u tehnologiju. Koristio je jednostavan mobilni telefon, većinu telefonskih brojeva znao napamet, a nije znao ni poslati mejl.
„Ali imam mnogo ideja“, govorio je Talić.
Upravo su te ideje obilježile njegov profesionalni put, ali njegova povezanost sa „Zotovićem“ bila je mnogo starija od direktorske funkcije.
Njegova majka je čitavu radnu karijeru, od početka do odlaska u penziju, provela upravo u „Zotoviću“. Kada je ona završila svoj radni vijek, kako je Talić svojevremeno ispričao, on je došao u istu ustanovu.
U razgovoru za Večernje novosti u maju ove godine prisjetio se i vremena kada je kao dječak dolazio u „Zotović“. Tamo se igrao sa djecom majčinih koleginica, a u sjećanju su mu ostali bazen, odbojkaško igralište, pa čak i srne i paunovi koji su nekada bili dio tog prostora.
Mjesto koje je poznavao još kao dijete kasnije je postalo ustanova kojoj će posvetiti najveći dio svog profesionalnog života.
„Sva moja sjećanja su vezana za Institut“, rekao je u intervjuu iz 2024. godine.
Posebno je insistirao na odnosu prema ljudima. Govorio je da neljubaznost prema pacijentu smatra najtežom povredom radne discipline, jer se ljudi zdravstvenim radnicima obraćaju u trenucima kada su posebno ranjivi i kada im je pomoć najpotrebnija.
Danas, dok se Banjaluka oprašta od doktora Gorana Talića, te njegove riječi i sjećanja dobijaju posebnu težinu.
Iza njega ostaju decenije rada, izgrađeni objekti i ustanova koju je razvijao. Ali ostaje i jedna druga slika: dječak koji je odrastao uz „Zotović“, a zatim čovjek koji je godinama u istu ustanovu dolazio prije svitanja.
Za njega „Zotović“ očigledno nikada nije bio samo radno mjesto. Bio je dio njegovog života, od najranijih uspomena do posljednjih godina.
Izvor: bl-portal
